Srećo djedova, malo zlato moje, bilo je to ovako. Mariju je probudio čudesan šum. Kad je otvorila oči i ugleda dječaka blistava lica, neopisivo lijepa, mila i blaga pogleda kako stoji kraj vrata i gleda je netremice pravo u oči, ustuknula je od straha. Pramen mjesečine probijao se kroz prozorčić i padao mu na svjetlucavu kosu i širio sobom neko čudesno blještavilo, pak joj se pričinilo da se sve oko nje pretvorilo u beskonačni prostor obasjan čudesno blještavom svjitlošću. Bio je to anđeo Gabrijel poslat od Boga djevici iz plemena Levijeva imenom Marija, unuki dobre bake Ane. Videći je tako zbunjenu i prestrašenu, anđeo je umiri riječima:
– Mir s tobom. Ne boj se, djevo Marijo! Božiji sam glasnik, anđeo Gabrijel, poslat od Boga. Nosim ti radosnu vijest. Začet ćeš i roditi sina. Dat ćeš mu ime Isus.
Iznenađena i zaprepaštrena; Marija upita :
– Kako će to biti kad nisam upoznala čovjeka?
– Sila će te Svevišnjega osjeniti. Dijete koje ćeš rodit zvat će se Isus, Božji sin.
I dok ga je Marija zbunjeno promatrala, anđeo joj povjeri istinu o njezinoj teti Elizabeti.
– Sestra tvoje majke, nerotkinja, začela je sina u poodmakloj životnoj dobi. Ona će rodit Isusova preteču, koji će navijestit dolazak Mesije. Marija posumnja:
– To je nemoguće!
– Nema toga što je Bogu nemoguće.
– Neka bude kako je Gospodin odredio – reče Marija, a anđeo u obličju odraslijeg dječaka se udalji isto onako kako je i došao, praćen čudesnim šumom zlatastih krila u blještavosti, koje se ljudsko oko ne može nagledati.
Do svanuća nije mogla usnuti. Prilazila je prozoru gledala u nebo ozvjezdano, čudesno stišana, tiho je molila i šutjela. I sve tako do svanuća s božanskom tajnom u srcu. U cik zore odluči posjetiti Elizabetu, koju je voljela više no ikoga od rodbine. Sad je pouzdano znala da je istina ono što se pričalo o Mesiji i što se govorilo o Elizabetinoj čudnovatoj trudnoći i Zaharijinoj nijemosti. Nitko nije znao što se zapravo dogodilo; je li se uistinu ukazao anđeo starom Zahariji u hramu dok se molio, i kako je zanijemio, pa se svašta nagađalo. Očito je bilo svima koji su ih poznavali da je Elizabeta trudna, a Zaharija nijem. Majci nije ništa govorila što joj se dogodilo minule noći. Na upit majke zašto je nakanila tako nenadano i u nevrijeme ići u posjet teti Elizabeti, odlučno je odgovorila da je silno poželjela vidjeti tetu Elu, kako ju je od milja zvala. Uzalud je mati nagovarala da sačeka ljepše dane, a baka Ana da ne ide u nevrijeme.
– Moram sutra vidjeti tetu Elu – kazala je odlučno.
– Pazi, i nemoj dugo ostati. – opomenu je mati.
Elizabeta je živjela visoko u brdima, više od pola dana hoda od Nazareta. Trebalo je prevaliti podug i naporit put. Tri sati pješačila je do Jakovljeva bunara, gdje su u davna vremena braća prodala Josipa i gdje će njezin tek začeti sin dugo sjedit žedan da dođe netko po vodu. Pod krošnjomi drveta koje je krunilo grlo bunara, kratko se odmarala sjedeći na kamenu dok je kiša rominjala. Na tom kamenu, tridesetak godina kasnije, Samara će zateći njezina sina, koji će priznati nepoznatoj i grešnoj ženi da je on Mesija. U sumrak stigla je prašnjava, znojna i umorna. Tek što je ušla u kuću i zagrlila trudnu tetu Elu, starica osjeti da joj zaigra dijete u utrobi i reče glasno:
– Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje. Otkud meni to da majka Gospodina moga dođe k meni? Kad si me pozdravila i zagrlila, zaigralo mi je od radosti dijete u utrobi. Blažena ti koja si vjerovala da će se ispuniti što je preko proroka govorio Gospodin. Zvat će te blaženom svi naraštaji od sada dovijeka.
Zamisli, zlato moje, kako se mali Ivan obradovao kad mu se maleni Isus primakao blizu. Glavica do glavice, ručica do ručice, granali i jedan drugoga pozdravljali, dok su bili pod srcima majki. Tridesetak godina kasnije od tog Elina i Marijina zagljaja, Ivan će u masi svijeta na rijeci Jordanu, uprti prstom u rođaka Isusa i otkriti najveću tajnu od postankla svijeta i čovjeka, da je on onaj koji ima doći, Mesija, jaganjac Božji koji uzima na sebe grijehe svijeta i kojeg su davno najavili proroci Izajija i Jeremija.
Ostala je kod tete Ele i bila joj od velike pomoći. Što je god trebalo radila je u kući. Sedmoga dana po porođaju skupiše se da obrežu Elina jedinca. Htjedoše ga nazvati imenom njegova oca Zaharije. Ela i Marija se usprotiviše i pokušavale su znakovima saznati od Zaharije kako bi mu on dao ime. Zaharija nenadano progovori:
– Ivan mu je ime!
Ubrzo se pronio glas da je Elizabeta rodila sina na veliko čuđenje svih koji su je poznavali. Kad se Marija vratila kući nakon dugog izbivanja, vidne su bile promjene na njoj. Njezin zaručnik Josip poče sumnjati i snovati kako će, unatoč iskrene ljubavi prema njoj, prekinuti zaruke. Ukaza mu se nebeski glasnik Gabrijel i kaza:
– Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti Mariju za svoju ženu; jer što je začeto u njoj, od Boga je. Ona će roditi sina, kojemu ćeš dati ime Isus. On će izbaviti ljude od grijeha i spasiti ljudski duše od vječne propasti.
Sedam mjeseci kasnije, pošavši u rodno mjesto na popis stanovništva, na ulazu u Betlehem, osjeti Marija jake porođajne trudove, te reče Josipu da mora negdje potražiti smještaj. Kucali su na mnoga vrata. U svratištu za njih nije bilo mjesta. Neki se čovjek sažali nad trudnom mladom ženom te ih pusti u svoju štalu. I dok je Josip trčao okolo da dovede neku ženu, koja će joj pomoći u porodu, u štali, smjesti se Marija da na svijet donese maloga Isusa. Koje li sudbine i podudarnosti, Bože moj, došla je gospođa Veronika, koja će mnogo godina kasnije, kad Isusa budu mučili i vodili prema Golgoti na razapinjanje, kad treći put padne pod križom, obrisati Isusovo znojno i krvavo lice, a neće znati da je pomagala kad ga majka rađala. Od gazdarice Josip je dobio tople vode i čiste krpe, a Marija je sve ostalo ponijela sa sobom, pa je Josip samo dodavao Veroniki što je tražila. Veronika ga povi u lanene pelene i dade majci Mariji, koja ga poljubi i privunui na grudi. Josip mu spremi ležaj u jaslama od slame, koju je pomno prebirao da mu bude manje tvrda.
U tom kraju živjeli su pastiri sa svojim stadima ovaca i koza. Danju su ih puštali na ispašu, a noću, pod vedrim nebom, naizmjence bdjeli. U neko doba noći čudesna ih svjetlost obasja, njih i njihova usnula stada. Oni što bijahu budni u strahu probudiše one što su spavali i svi su preplašeni promatrali čudesnu svjetlost. Stada su ležala mirna, ali pastiri se uznemiriše i sa zebnjom iščekivahu da se nešto neobično dogodi. Nikada prije nisu iskusili nešto slično. Za trenutak se svjetlost pojača i u zasljepljujućem sjaju čuli su glas koji im je govorio:
– Nemojte se bojati! Javljam vam veselu vijest o velikoj radosti. Danas vam se rodio u Betlehemu Spasitelj! Evo vam znaka! Naći ćete novorođenče povijeno u pelenice i položeno u jaslice.
Iz nebeskih visina, anđelu se pridružiše legije nebeske vojske, kerubina i serafina zlatnih i plamenih krila. Spuštajući se u dolinu svaki je u ruci držao upaljenu svijeću. Kroz smrknutu dolinu i mrka brda, u tihoj svetoj noći, čula se anđeoska pjesma nebeskih putnika i odjekivala kroz uvale, između brda i dolina:
Slava Bogu u visinama,
Na zemlji mir ljudima…
Čim anđeli utihnuše i otiđoše, pastiri pohrliše tamo gdje se vidjela zvijezda iznad štalice.
Zatekoše Mariju,Josipa, novorođenče povijeno u jaslama, okružene domaćim životinjama. Utom stigoše i tri mudraca s darovima za maloga Isusa i pokloniše se kralju kraljeva,kojemu sve dovijeka živi..
Nisu se vratili istim putem nazad, kako ne bi krvožedni Herod doznao gdje se rodio Isus. Herod je, zlato moja, bio jako zločast čovjek. A Isus je došao na svijet i postao čovjekom ponajviše zbog tih zločastih ljudi.
Kad sam izrekao ovu rečenicu, moja unučica je zatvorila oči i slatku usnula, a ja sam bio nekako lagan i veseo, kao da je iz meni izišlo nešto što sam godinama nosio i ljubomorno čuvao.
Sutradan kad se probudila, na svetoga Stjepana prvog mučenika u kršćanskom kalendaru, unučica me upitala:
- Dide, oćešli mi ispričat što je kasnije bilo kad je anđeo otišao u nebo i Isus se rodio.
- To češ čut i saznat kad porasteš.
Ante Matić
